Prva dječija ljubav

PRVA LJUBAV
Bilo je to davno.Prvi dan skole.Isla sam do auta,laganim koracima,kao da gazim po jajima.Plasila sam se.Stezala sam maminu ruku.Put kolima od kuce do skole cinio mi se ogromnim,kao da sam se vozila 10000 kilometara daleko.Suze su izbijale ali ja nisam zeljela da placem...Dosli smo.Ja nisam zeljela da udjem.Znala sam da je to prvi korak od njih 100 da odrastem.Zeljela sam biti vjecno dijete u svijetu crtanih likova,medvedica...Zeljela sam da nikada ne porastem ugledajuci se na Petra Pana...
Morala sam uci,i ako to nisam zeljela.Usla saam pognute glave i sjela u zadnju klupu gdje me niko nece primjetiti.Sjela sam sa jednom djevojcicom.Mislim da se ona osjecala isto kao ja,te ni rijeci nismo progovorile.
Slucajno sam pogled skrenula sa poda i pogledala k vratima.Na tim vratima ulayio je andjeo,Dusan.Imao je prrelijepe krupne,crne oci i dugacke trepavice.Bio je jako lijep.Prvih dana moj pogled se nije micao od njega.
On je bio takodje zaljubljen u mene.Drzali smo se za ruke,misleci da je to ljubav.
Dan danas ne znam kako sam pomislila da je on andjeo.S Dusanom se i dalje druyim,drug mi je.
U mojim ocima nije lijep kao prije.Njegove oci nisu tako krupne i crne a njegove trepavice nisu tako dugacke.Njegov glas vise nije onako djetinjast i ne podrhtava kada razgovara samnom.Vise se ne drzimo za ruke kao nekada.On jednostavno nije moja ljubav,a mislila sam da je ljubav mog zivota.......
Iskreno zeljela bih da tog dana nisam imala 7 godina,da cekam sljedecu godunu.I dan danas do zelim.Koliko god zelim d azaboravim Dusana,on se uvjek javlja.Stvarno bih voljela da zivim na nekom drugom dijelu grda,u neko drugo vreme...Zelim da ga zaboravim,ali moje srce to ne zeli..Te predivne dane mozda necu ni zaboraviti....
U skoli kada pricamo o tome samo se smijem,a u glavi i srcu mi je haos.Sve misli se preturaju,kao da ga jos uvjek volim...
Pre neki dan imali smo matematiku u istom kabinetu u kojem je bio moj prvi dan skole.Sjela sam u istoj klupi,ali ne vise sa onom istom drugaricom,i nisam na vratima ugledala andjela.Na vratima se pojavio samo jedan grub djecak,Dusan.Sjeo je pored mene.Njegove oci su zasjale,bile su ponovo onako krupne,crne...Voljeli smo se jos uvjek..ali to vise nije ista ona ljubav kada smo se drzali za rucice,ljubili u obraz.Ta ljubav nije bila tako jaka..
...Cesto sjedim u toj klupi sama...Moje drugarice vise nema,vise nema Petra Pana,a ni Dusana..Odrasla sam,neshvativsi da sam zakoracila vec taj stoti korak...